Nakon brojnih kalkulacija, uglavnom onih koji se tiču stanja u džepu, pala je odluka da idemo u Vijetnam zajedno s još četvero prijatelja. Za oboje je to bio prvi tako dalji put. Za njega i prvi let avionom, ikad. 🙂 Iako sam se pitala kako će on to “podnijeti” (prirodni paničar), većih problema s panikom sam na kraju imala sama. Ne volim avione, a volim putovati. To baš i nije neka najbolja kombinacija, pogotovo kad odlučiš otići na drugi kraj svijeta. Nekako sam tu činjenicu o avionima potisnula ili sam barem tako mislila. Sve dok nisam sjela u njega nakon 2-3 godine. Mislim da me, na putu do tamo, držao “na vodi” njegov crveni izraz lica, kiseli osmijeh i količina znoja koja se potajno skupljala na dlanovima. 🙂 Za prvi let avionom dobiti propelerac iz 70-ih godina koji proizvodi količinu buke koja ubija svaku misao u glavi i nije neka sreća. 🙂
Tu smo imali priliku probati egzotično voće, popiti čaj od jasmina s vijetnamskim medom, izmrvljenim saćama i limetom, gledati kako se rade rižini rezanci i kako se prerađuje kokos za njihove tradicionalne bombone, obići Unicorn otok (svi koji me malo bolje poznaju, znaju da sam luda za jednorozima), voziti se kroz samu deltu rijeke Mekong te vidjeti miševe, ptice i zmije na roštilju.
Tih prvih par dana u Vijetnamu smo nekako dosta bili suzdržani glede isprobavanje lokalne hrane. Vjerojatno radi same slike u Ho Chi Minh-u. Tamo hrana na ulici stvarno ne ulijeva sigurnost da nećeš boraviti pola dana glavom u ili guzom na wc školjci. 🙂 Jeli smo uglavnom rižu ili rižine rezance s povrćem. Bez soli jer Vijetnamci ništa ne sole. I već sam pomalo žudila za nekim drugim okusima.
Nakon Mekong Delte, vratili smo se u Ho Chi Minh City te istu večer, noćnim vlakom, uputili u Nha Trang, grad na obali južnog kineskog mora s lijepim plažama i malo ugodnijom temperaturom. Vožnja vlakom je trajala skoro 10 sati, imali smo spavaći kupe te relativno čistu posteljinu. Jedino sam ja, uglavnom cijelu vožnju, provela zureći kroz prozor, u mrkli mrak. 🙂 Bit će da imam problema s prijevoznim sredstvima. 😀 Stigli smo oko 6 ujutro, taman na izlazak sunca na plaži. Dobro jutro Nha Trang! 🙂
Južno kinesko more je mutno, smeđozelene boje tako da kupanje u njemu i nije neki doživljaj. Preko nekoliko puta smo iskomentirali kako se Jadran ne da mjeriti s drugim morima. 🙂 Drugi dan navečer smo krenuli dalje prema sjeveru. Vlakom iz skoro najgore noćne more. Uspjeli smo dobiti jedan kupe za četvero i dva kreveta u kupeu za šestero, ali u potpuno drugom vagonu. Nas dvoje smo krenuli u taj šesterokrevetni kupe. Otvorili smo vrata kupea, Četiri para vijetnamskih očiju je gledalo u nas, a mi jedno u drugo. 🙂 Miris i izgled kupea jednostavno je govorio: “Vi tu danas nećete spavati!” Mislim da je kupe do nas istu stvar govorio paru iz Francuske. 🙂 Uzeli smo stvari i krenuli prema prvom vagonu, u birtiju. Francuzi za nama. 🙂 Put od osmog do prvog vagona je bio…uf…ne znam riječ, uzmi zrak i ako možeš gledaj samo ravno. Što smo se više bližili prvom vagonu to je situaciju bila gora. Djeca po podu, rešetke umjesto prozora, prljavština, smrad…ma koma. Još su samo kokoši u kavezima falile i slika bi bila kao iz nekog Kusturičinog filma.
2 komentara
Da pozelis putovati…so far away…
Budemo jednom zajedno…samo vjeruj :-*