Home Sretno Good Morning, Vietnam!

Good Morning, Vietnam!

by veselitrbuh

Nakon brojnih kalkulacija, uglavnom onih koji se tiču stanja u džepu, pala je odluka da idemo u Vijetnam zajedno s još četvero prijatelja. Za oboje je to bio prvi tako dalji put. Za njega i prvi let avionom, ikad. 🙂 Iako sam se pitala kako će on to “podnijeti” (prirodni paničar), većih problema s panikom sam na kraju imala sama. Ne volim avione, a volim putovati. To baš i nije neka najbolja kombinacija, pogotovo kad odlučiš otići na drugi kraj svijeta. Nekako sam tu činjenicu o avionima potisnula ili sam barem tako mislila. Sve dok nisam sjela u njega nakon 2-3 godine. Mislim da me, na putu do tamo, držao “na vodi” njegov crveni izraz lica, kiseli osmijeh i količina znoja koja se potajno skupljala na dlanovima. 🙂 Za prvi let avionom dobiti propelerac iz 70-ih godina koji proizvodi količinu buke koja ubija svaku misao u glavi i nije neka sreća. 🙂

Put za Vijetnam smo započeli 31.12.2015. prvim letom do Beograda i vrlo brzim ukrcavanjem na avion za Abu Dhabi. On je odmah udario po pivama. 🙂 I gle čuda, vrlo brzo mu je bilo lakše: “Sad bih mogao i 15 sati letjeti!” U Abu Dhabiju smo dočekali Novu godinu. Dvaput. Po njihovom i našem vremenu. Mislim da smo bili jedini koji su si u pubu čestitali ulazak u 2016.
Do idućeg leta za Ho Chi Minh City smo imali rupu od 12 sati. Neki su spavali, neki fotkali. 🙂

 

Ono po čemu sam zapamtila dolazak u Ho Chi Minh City je val vrućine podebljan povećom količinom vlage koja te nekako samo poklopi. Potrebno je neko vrijeme da se tijelo aklimatizira na nove klimatske uvjete. Brzo smo uspjeli naći prijevoz do hostela, no kasnije smo tek shvatili da nas je vozač fino udario po džepu. Nakon 14 sati vožnje avionom, svi smo vapili za nekim alkoholom tako da smo se odmah uputili u prvu vijetnamsku birtiju. Piva 8000 vijetnamskih dongova. Ravno 2,5 kune. Boca vina 30-ak kuna. Welcome to Vietnam. 🙂

 

 
Ho Chi Minh je pomalo nabrijan grad. Količina motora na ulicama je neopisiva. Biti pješak u tom gradu je potpuno bezvrijedna stvar. Apsolutno nitko te ne doživljava. Prelazak ulice je u početku trajao. Čekanje na zebri da svi motori prođu ne postoji kao mogućnost. Motori nikad ne prođu, oni stalno prolaze. 🙂 U 30-ak minuta ispijanja hladne tekućine vidjeli smo tuču dviju žena, nekoliko kurvi, podosta 60-ogodišnjih bijelaca koji se drže za ruke s mladim Vijetnamkama, pojeli odlične vege proljetne rolice, vidjeli što se sve može prenijeti na motoru i bicklu (a mi ne znamo kako s autom prevesti 5 gajbi pive), napravili plan za sutra i jednostavno se opustili. Ho Chi Minh nas je uspio zadržati ravno 2 dana. Trebalo nam je nešto mirnije. Organiziranom turom smo otišli na Mekong Deltu, još južniji dio Vijetnama, u dom plutajućih tržnica, otočića i brodova kao glavnih prijevoznih sredstava i grad u srcu delte, Can Tho.

 

Tu smo imali priliku probati egzotično voće, popiti čaj od jasmina s vijetnamskim medom, izmrvljenim saćama i limetom, gledati kako se rade rižini rezanci i kako se prerađuje kokos za njihove tradicionalne bombone, obići Unicorn otok (svi koji me malo bolje poznaju, znaju da sam luda za jednorozima), voziti se kroz samu deltu rijeke Mekong te vidjeti miševe, ptice i zmije na roštilju.

Tih prvih par dana u Vijetnamu smo nekako dosta bili suzdržani glede isprobavanje lokalne hrane. Vjerojatno radi same slike u Ho Chi Minh-u. Tamo hrana na ulici stvarno ne ulijeva sigurnost da nećeš boraviti pola dana glavom u ili guzom na wc školjci. 🙂 Jeli smo uglavnom rižu ili rižine rezance s povrćem. Bez soli jer Vijetnamci ništa ne sole. I već sam pomalo žudila za nekim drugim okusima.

Nakon Mekong Delte, vratili smo se u Ho Chi Minh City te istu večer, noćnim vlakom, uputili  u Nha Trang, grad na obali južnog kineskog mora s lijepim plažama i malo ugodnijom temperaturom. Vožnja vlakom je trajala skoro 10 sati, imali smo spavaći kupe te relativno čistu posteljinu. Jedino sam ja, uglavnom cijelu vožnju, provela zureći kroz prozor, u mrkli mrak. 🙂 Bit će da imam problema s prijevoznim sredstvima. 😀 Stigli smo oko 6 ujutro, taman na izlazak sunca na plaži. Dobro jutro Nha Trang! 🙂

 
 
Nha Trang je grad u kojem je 70% stanovništva ruskog porijekla. Imaju svoje agencije, trgovine, čak i većina natpisa u gradu, uz vijetnamski, ima i ruski naziv. Plaža je poprilično dugačka, pješčana uz koju se nalaze hoteli i restorani. Grad je poznat po zabavama i resortima. Ono što je nama ostavilo najveći utisak je Long Son Pagoda, mjesto gdje se smjestio Sleeping Budha i 14 m visok kip Budhe koji sjedi na lotusovom cvijetu.  
 

 

 

Južno kinesko more je mutno, smeđozelene boje tako da kupanje u njemu i nije neki doživljaj. Preko nekoliko puta smo iskomentirali kako se Jadran ne da mjeriti s drugim morima. 🙂 Drugi dan navečer smo krenuli dalje prema sjeveru. Vlakom iz skoro najgore noćne more. Uspjeli smo dobiti jedan kupe za četvero i dva kreveta u kupeu za šestero, ali u potpuno drugom vagonu. Nas dvoje smo krenuli u taj šesterokrevetni kupe. Otvorili smo vrata kupea, Četiri para vijetnamskih očiju je gledalo u nas, a mi jedno u drugo. 🙂 Miris i izgled kupea jednostavno je govorio: “Vi tu danas nećete spavati!” Mislim da je kupe do nas istu stvar govorio paru iz Francuske. 🙂 Uzeli smo stvari i krenuli prema prvom vagonu, u birtiju. Francuzi za nama. 🙂 Put od osmog do prvog vagona je bio…uf…ne znam riječ, uzmi zrak i ako možeš gledaj samo ravno. Što smo se više bližili prvom vagonu to je situaciju bila gora. Djeca po podu, rešetke umjesto prozora, prljavština, smrad…ma koma. Još su samo kokoši u kavezima falile i slika bi bila kao iz nekog Kusturičinog filma. 

U birtiji prvog vagona proveli smo s Francuzima otprilike 3 sata, ispijajući pive i gledajući miša (ili možda miševe) kako se prešetava ispod stolova. U šesterokrevetni kupe se nismo vratili. Smjestili smo se zajedno s ostatkom ekipe u četverokrevetni kupe i živi i zdravi zorom stigli u Da Nang. 
 
Da Nang nam je bio samo p(r)olazna točka za Hoi An. Najdivnije mjesto na ovom našem putovanju. Povijesni grad prepun lampiona koji ga u večernjim satima pretvaraju u, kako kažu, najromantičnije mjesto na svijetu. Šarenilo boja, Japanski most, papirnati brodići koji, čuvajući vaše želje, plove u neke druge vode, opuštena atmosfera, odlična hrana i najljepši smještaj na svijetu. 🙂 Nikoga ne čudi zašto smo se baš tu zadržali puna 4 dana. 

 

 Unajmljenim kombijem s vozačem smo krenuli u Hue, nekad glavni grad Vijetnama. Dogovorili smo nekoliko točaka koje smo željeli putem posjetiti tako da smo imali cjelodnevni izlet na putu za Hue. Marble Mountains (hram u stijeni), poznata China beach, Elephant Springs (slapovi, njihovo poznato za kupanje, no van sezone je potpuno neuređeno s dosta smeća) samo su neka od mjesta na kojima smo se zaustavili.

 

U Hue (oni ga čitaju Hweeeeeej 🙂 ) smo stigli u večernjim satima. Nakon smještaja u Hoi An-u svaki smještaj je djelovao loše. 🙂 Glavna fora Vijetnamaca je da pri online rezervaciji smještaja imaju raspoložive uglavnom sve vrste soba, no kad dođeš na lice mjesta samo ti lijepo objasne kako baš sad nemaju tih soba pa će nam dati druge. 🙂 To se, naravno, dogodilo u Hweeeeeju. 🙂 No, nismo se dali smesti i zahtjevali smo sobu koju smo i rezervirali. Sobu za 6 osoba. I dobili smo mali Auschwitz. 🙂 Jedno 15-ak kvadrata sobe sa 3 kreveta na kat, kupaonicom s tušom između wc školjke i lavaboa. Kad se kupaš odmah opereš cijelu kupaonu. 🙂 Ostali smo dvije noći i krenuli dalje.
Hue, osim starog, zabranjenog grada (koji obiđeš u nekoliko sati), ne nudi baš ništa. U jednom trenu smo tražili turističku agenciju da pitamo možemo li, već kupljene karte za avion, promijeniti za dan prije. 🙂 Mogli smo, uz veliku nadoplatu, pa smo odustali. Proveli smo zadnji dan u lokalnom restoranu kartajući belu. U tom restoranu smo u 2 dana bili jedno 6 puta. 🙂 Uglavnom, ako ikad zalutate u Vijetnamu, Hweeeeeej zaobiđite u širokom luku. 🙂
Navečer smo se ukrcali na avion za Hanoi, glavni grad Vijetnama. Letjeli smo JetStar Pacifikom. Kapetan se skoro zabio u drugi avion kad smo sletjeti. Nije ni čudno da vozi avione u JetStar Pacifiku. 🙂

Hanoi je, za razliku od Ho Chi Minh-a, mirniji grad, razvijeniji, ne osjećaš neku napetost niti nabrijanost. Vrlo brzo smo se uklopili. Temperature su dosta niže od juga, a i kiša nam je padala dva dana. Al’ lakše se disalo makar i s par slojeva odjeće. Naravno da smo opet imali problema sa smještajem, sobom bez prozora, grickanjem nevidljivih životinjica u krevetu, kupaone bez tople vode, odnosno kad pustiš toplu vodu, ne ide nikakva. 🙂 Već drugi dan smo našli novi smještaj za manje novaca, a jedno 3 kategorije iznad ovog. Dva dana smo hodali po gradu, a treći rezervirali za Halong Bay.

 

 

Kako kaže legenda, mjesto gdje zmaj zaranja u more. Sam zaljev uključuje oko 1969 otoka te je 1994. godine postao dio Unesco svjetske baštine. Brodom smo se vozili među otočićima, obišli plutajuće selo, vozili se u bambus čamcima, obišli špilju te vratili u Hanoi u večernjim satima. Drugo jutro smo imali let za jug gdje je završavala naša Vijetnam avantura.
Moje prvo daleko putovanje je, nadam se, samo početak budućih avantura i izleta u nepoznate krajeve ove famozne kugle. A mir koji sam osjećala tih 18 dana je vrijedan nervoze tijekom leta. 🙂
A ON? On je odlučio kupiti motor. Falit će mi taj mir. 🙂 Sad već stvarno mislim da imam problem s prijevoznim sredstvima. 🙂
Pusa
P.S. Idući post je o vijetnamskoj hrani pa uskoro bacite pogled na blogić i facebook Veseli trbuh.

Možda će vam se svidjeti

2 komentara

Martina Markuš 27/01/2016 - 8:13 am

Da pozelis putovati…so far away…

Reply
Veseli trbuh 27/01/2016 - 12:38 pm

Budemo jednom zajedno…samo vjeruj :-*

Reply

Veselim se tvojim komentarima. :)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Papamo kolačiće kako bi vam mogli pružiti najbolje okuse. Prihvati Više