Zabilježeni trenuci

Ona stara “Sve što je lijepo, kratko traje.” ponovno je pokazala svoje lice. Završio je onaj period u godini kad se veseliš odmoru, uživanju, kupanju, planinarenju, nečemu što te već veseli, a počeo je period vožnje na dobro poznatim kolima. Moja kola su na istom mjestu, al’ mi se čini kao da bi vozaču tih kola dobrodošla promjena vozila. 🙂 I to nekako uvijek dođe u ovo doba godine. I krene, krene pa opet negdje zapne. Možda se ove godine dogodi i čudo (podsjeti me ova rečenica na Gibonnijevu pjesmu) pa nigdje ne zapne. 🙂

Lijepo proveden godišnji odmor iako mislim da bi ovakve odmore trebalo nazvati polugodišnji odmor, puno kilometara u nogama i zadnjem mekanom dijelu tijela (ipak nas je auto vozio) i puno lijepih trenutaka koje sam uspjela zabilježiti. Učim. Učim nove stvari, nove tehnike, upoznajem nove aparate i veselim se svakom trenu kad mi nešto uspije. Možda to nije na nekom savršenom nivou, al’ što zapravo znači savršeno? 🙂 Meni sigurno nešto potpuno drugačije nego nekom od vas. I hvala onom gore na tome.

Od Zagreba, preko Like do Karlobaga, Paga i savršenih sireva obitelji Pernjak (udavila sam se u Tartufinu) pa do otoka Babca i najboljih fritula, slapova Krke, Šibenika, Splita i savršene tune i kolača, Imotskog i jezera, Mostara i njegovih buredžika, Sarajeva s najboljom begovom čorbom u Inat kući i Željinim ćevapima, Jajca i vodopada, Banja Luke i nazad kući. I volim to, volim kad noge nemaju mira, kad se diže prašina za njima. 🙂

Ovo su zabilježeni trenuci, i mojim i njegovim očima (ne mogu sve zasluge preuzeti), s malo hrane, al’ puno onog što me veseli. Pa nek’ ostane negdje na “papiru”.