Stislo me vrijeme. To je jedini suvisli zaključak koji mogu dati ovih dana. Stvari samo dolaze, jedna za drugom, bez nekog posebnog pitanja i viču: “Snađi se, druže!” 🙂 U nekom trenutku shvatiš da možeš puno više nego što misliš i da promjene uvijek dođu onda kad ih najviše trebaš, a najmanje si spreman za njih. E, pa živjele nam one! 🙂

Vú sữa – Star apple – Zvjezdasta jabuka – okus sličan šljivi

Prva hrana s kojom se susretneš, pri samoj vožnji ulicama Vijetnama, je voće. I to voće koje, osim banana (a i one su u mini verziji) i limete, nikad vidio nisi. I odmah poželiš sve probati, a nisi siguran ni kako se što jede. 🙂 Voće se prodaje u trgovinama, na malim štandovima, biciklima, motorima, cesti… Primjetila sam da u Vijetnamu ne postoji prazan trgovački prostor u zgradama i kućama. Svi prodaju sve. Dosta trgovina izgleda kao da u njih nitko nikad nije ušao, al’ bez obzira na to, trgovina radi, ljudi prodaju, šivaju, sjede i potpuno neopterećeno uživaju. Pričali su nam da svi oni koji imaju vlastiti biznis, imaju i oltar Buddhe kojem svakodnevno donose hranu, vodu, kavu, pive pa i cigarete, neki vjerujući kako im to donosi financijsko blagostanje, a neki iz čistog i jednostavnog vjerovanja da ih Buddha čuva i donosi im mir, sreću i blagostanje.

Prodaja ribe na ulicama Hoi An-a

Prvi ručak u Vijetnamu – noodle s povrćem i tofuom

Da se vratim na voće (ponese me priča 🙂 ). Ljudi su me, po povratku, pitali kakav je ananas, kakve su banane….potpuno istog okusa kao i kod nas. 🙂 Zanimljivo je kako ananas prodaju – skinu lišće, ogule koru, naprave male kanaliće kako bi skinuli i onaj smeđi dio koji ostane nakon skidanja kore, ali ostave stabljiku na kojoj je ananas rastao. Doslovno jedete ananas kao sladoled na štapiću. Predobro! Obilazak plutajuće tržnice na Mekong Delti je stvarno poseban doživljaj, nemaš priliku tako nešto doživjeti svaki dan. Posebni se uvjeti moraju zadovoljiti da bi mogao prodavati na njoj. Manjih brodića koji prodaju kavu, voće, hranu ima jako puno, a glavna im je fora uloviti se za neki turistički brod, ugasiti motor i pokušati turistima nešto prodati. Čak su nas i upozorili da dok se brod kreće, a oni su “prikačeni” na brod, ništa ne kupujemo pogotovo u slučaju da nemaš sitnih novaca. Moguće da kusur više nikad ne vidite. 🙂

Na slici dolje lijevo, u smjeru kazaljke na satu, ananas, nešto kao dinja, ne znam naziv, bananice i nešto jako loše. 🙂 Zove se Jackfruit iliti stinky fruit, smrdljivo voće. I stvarno je takvog okusa, čak i preporučuju jesti ga u manjim količinama jer može izazvati želučane tegobe. 🙂

Na slici desno su redom Dragon fruit iliti Pitaya – zmajevo voće koje mene okusom podsjeća na kivi; lubenica; nešto kao grejp, samo malo manje gorko i Hồng xiêm – također ne baš toliko ukusno voće.

 

Street food ne ulijeva povjerenje. Stvarno imate osjećaj da bi nakon takve hrane vrlo brzo završili na wc-u. I opet ponavljam, možda smo mi samo fine hrvatske guze, al’ unatoč nekoliko torbica lijekova, nismo se upuštali u takve avanture. Tražili smo jeftinije restorane, ne ekskluzivne niti zapadnjačke. Uostalom, sve što zapad nudi, u Vijetnamu je barem 4 puta skuplje od njihovih proizvoda.

Obilazak najveće tržnice u Hi Chi Minh-u je doživljaj. 🙂 Gledaš tu hranu i nemaš pojma šta gledaš. 🙂 Možeš samo nagađati. Nazivi su na vijetnamskom, ljudi uglavnom ne pričaju engleski tako da si prepušten sam sebi. Pretpostavljam da je ovo na slici ispod nešto morsko, sušeno, a kako se priprema, nije mi ni u peti. 🙂

 

Odmor na tržnici 🙂

Vijetnamci za doručak jedu juhu, Pho Bo. Juha s rižinim rezancima, malo ljuća, s goveđim mesom i povrćem. Doručkuju vani, obiteljski. Kad kažem vani, mislim na mini “restorane” na ulici s malim plastičnim stolicama. Svaki slobodan prostor na ulici je od rane zore prenamijenjen u plac. Tamo se kuha, peče, prodaje, reže…tamo se radi sve vezano uz hranu. 🙂 

 

 

Mi smo otprilike 3-4 dana proveli na spring rolicama i riži ili tjestenini s povrćem. 🙂 Iz straha da ne bi netko pobrao neku želučanu virozu. Ili jednostavno dok se nismo naviknuli na sve oko nas. Osobno sam, nakon ta 3-4 dana, na samu pomisao na rižu s povrćem već imala želučanu virozu. 🙂 Rekla sam samoj sebi, ako trebaš sjediti na wc školjci ili ju grliti pa neka. Od tog dana pa do kraja putovanja svaki put sam jela nešto novo. 

Oklop raka punjen repovima škampa, naribanom mrkvom i rižinim rezancima poslužen uz ljuti umak i rižu. Ispod na lijevoj slici – prženi tofu u umaku od rajčice, na slici desno – tofu s povrćem i ananasom u slatko-kiselom umaku.

 

Vijetnamci baš i ne sole hranu i u skoro svako jelo stavljaju jaje. Al’ zato je soya sauce na svakom stolu. S obzirom da je dovoljno slan, savršena zamjena za sol. 

Proljetne rolice (spring rolls), uglavnom one vegetarijanske, su nam služile kao back-up. S njima nisi mogao fulati. Kad ti ništa nije izgledalo dovoljno “dobro”, spring rolice su bile savršen izbor. Jeli smo ih konstantno. 🙂 Na slici dolje lijevo – priprema spring rolica od svinjskog mesa u restoranu u gradu Hue.

 

  

 

 

Vrlo često u hranu stavljaju orašaste plodove, kikiriki ili indijske oraščiće. Isto tako vrlo često poslužuju prženi kikiriki, u onoj njegovoj smeđoj ljusci, prije glavnog jela, da ubiješ vrijeme dok čekaš, a jako si gladan. 🙂 Kod nas takvu neku zanimaciju dobiješ jedino u meksičkom restoranu. Ili se varam? Možda nisam naišla na pravi. 🙂

Sad kad vratim film, oni u biti uopće ne koriste neke začine u prahu, Svi okusi koje sam probala su dobiveni iz svježih namirnica, biljaka, povrća. Uglavnom su to kombinacije s đumbirom, chillijem, limunskom travom, paprikom, medom. Najbolje jelo koje sam probala je definitivno na slici ispod lijevo – prženi tofu s repovima škampa u slatko-ljutom umaku od meda i chillija. Nešto predobro. To mi je prvo na listi za samostalno isprobavanje. 🙂 A i ovo na slici desno nije daleko od njega – piletina s đumbirom i chillijem i hrpom povrća. Naravno sve uz rižu.

 

PIletina na prvi pogled djeluje sirovo, al’ nije. 🙂 Meso režu na tanke trakice tako da mu je dovoljno par minuta za obradu. Al’ nikad nije prepečeno u smislu da ima neku pečenu bojicu. 🙂 Takvu bojicu imaju samo cijeli pečeni pilići koji se prodaju po ulicama. PItanje je samo koliko dugo tamo stoje i da li je možda za dio te boje zaslužem i smog, prašina i ostali ispušni plinovi.

 

 

 

Juha od rajčice u jednom od restorana u Nha Trang-u. 🙂

I za kraj nešto o slatkom. U tih 18 dana, nisam probala apsolutno nikakvu vijetnamsku slasticu. Ne zato što nisam htjela, nego ju nisam nigdje našla. U to ne računam bombone i kekse iz trgovina, takvih slastica si naravno mogao naći svugdje. Naišli smo na samo jednu pekarnicu u kojoj si mogao kupiti kolače tipične zapadnjačke, dvije vrste kruha i tost. Vijetnamci skoro pa i ne jedu kruh. Za doručak smo uglavnom dobivali tost ili baquet i to je to od kruha. Ni ne čudi činjenica da su svi mršavi. Ni ne znaju šta je kvasac. 🙂 Zadnji dan smo se počastili palačinkama s bananama i jagodama i mogu samo reći: “Mljac!” 🙂

 

 

I tako moj maaaaaali osvrt na vijetnamsku kuhinju postane veliiiiiki osvrt. Al’ lijepo se prisjetiti.

Do neke druge kuhinje, novog iskustva i malog osvrta šaljem vam veliku pusu.

Kissy